Već tri godine smo u različitim državama i u onoj, svima mrskoj, vezi na daljinu. Bilo je uspona, padova, lijepih trenutaka, suza i boli. Bilo je rastanaka, ali kratkotrajnih jer nismo mogli jedno bez drugog... Bilo je dugih zagrljaja kada se konačno sretnemo i čvrstog držanja za ruku kada god je vrijeme za novi odlazak. Bilo je svega... I baš kada čovjek misli da je sve konačno sjelo na svoje mjesto, da imamo neke naše dogovore i da ćemo uspjeti ostvariti svoje snove, dođe nova glupost. Ovaj put s njegove strane. Ponovo osjećam da je možda kraj. Duša mi se kida, osjećam kako nešto unutar mene puca... A njega nije briga. Ili tako glumi. Znam ga dobro, ali sada, ova njegova predstava, ma nije to onaj čovjek kojeg sam poznavala. Pitam se, je li ovo samo faza? Hoće li i ovo proći kao i milion drugih stvari? Hoćemo li na kraju stojati skupa, zagrljeni u mojoj maloj sobi, gledajući se u oči onako kako samo mi znamo? Ili ćemo pak biti svako na svojoj strani, sa svojim mislima i argumentima misleći da ima pravo? Zar ljubav ima rok trajanja?

Taj čovjek kojeg smatrah svojim ima monopol nad mojim životom već sedam godina. Uzalud su bile neprospavane noći, jastuci natopljeni suzama, krvave usne i slomljeno srce. Ništa ga nije moglo svrgnuti s trona. Ni njegove greške kojih je bilo, ni moja tvrdoglavost, ni naš inat, ništa nije bilo dovoljno veliko, bitno i jako da stavi tačku na našu priču. Nekad sam ga i mrzila, prezirala, gledala sa gađenjem. A onda, kao da bi Neko sve te osjećaje zamrznuo, mojim tijelom gorjela je samo bezuslovna ljubav prema njemu. Ne znam da li da budem sretna što imam njega koji je smisao mog života i ostvarenje svih mojih snova ili da žalim sama sebe jer sam toliko slaba... Je li zaista moguće da se nekim ljudima njihovi grijehovi opraštaju samo zato što su postali neodvojiv dio duše? Bože, šta je sa mnom i tim čovjekom? Je li on moj spas ili moja kazna?

I tako čovjek shvati da one koje je smatrao najbližim najbrže stranci postaju. Omađijan savšenom slikom u glavi i ne vidi koliko mana i lica imaju. Koliko su samo lažni. Koliko su sve osim onog' što voljesmo u njima.

Kako preživjeti prekid veze koja je trajala pet godina? Kako preživjeti odlazak najveće, jedine i prve ljubavi? Kako nastaviti dalje kada se osjećamo kao ispuhana lutka, bez zraka, bez života, nade i želje? Kako pogledati naprijed i ohrabriti sam sebe? Kako podnijeti saznanje da moj pravi vjerovatno ima svoju pravu, koja nisam ja? Kako prestati žaliti sam sebe? Svjesna sam da ljudi imaju mnogo teže živote, gore i tragičnije priče i krajeve. Ali to ne spriječava bol da obuzme svaki atom moga tijela. Ovako dakle boli kraj jedne ljubavi.

Tišina. Kapljice kiše udaraju od stari krov. Spavaš. Tako spokojno. Tako mirno. Izgledaš kao anđeo. Znaš li? Pokriven si mojom najdražom dekicom sa zvijezdicama. Ne dodirujem te. Dovoljan je pogled na tebe i saznanje da si u mojoj sobici koja miriše na vrući kesten. O, k' vragu! Zaboravila sam da je kesten u rerni. K' vragu! K' vragu!! Spžila sam ruku. Ali, ćutim. Neću da te probudim. Ljutito bi mi predbacio na nepažnji i poljubio moj prstić. Ta pomisao mi je izmamila osmijeh. Vraćam se u naš sobičak. Ostavljam činiju sa kestenima na stol. I dalje spavaš. Smješkaš se u snu. Pile moje. Dotaknut' ću te. Samo na sekundu. Samo da te osjetim. Zažmurila sam... Pružila ruku.. Ništa. Otvaram oči. Nema te. K' vragu! Trebala sam te pustiti da spavaš. Sad moram čekati sljedeću jesen. Nedostaješ...